| | |
| net written on 09/11/2010 at:09.06   | NE PITAJ ME O ZIVOTU
Sta jos mogu reci o svom zivotu jer on je reka koja kraja nemja. Sta jos mogu reci o sebi samoj kad su sve rekli drugi, oni drugi koji su me mrzeli i voleli. Ne pitaj me o zivotu. Povredice te moje reci. Srusice ideal koji si izgradio o meni. Ne ocekuj da ti pokazem lice i ne trazi reci moje jer mrtvac ne prica price. |
| autor -zvonimir golob written on 04/07/2010 at:09.54 | IMA IH KOJI SU UMRLI L
lJUBEĆI Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno, zaboravljeno, izgubljeno. Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju, kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio u neodlučnu boru na obali usana i ostala je samo voda, topla i vlažna. Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze je u svemu što im pripada. Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela oni dišu i plaču. Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma. Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu, ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujući magične znakove na krilu ptice. Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se. O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir. Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti od plamena koji svoje oštre zube odmara na grlu koje jeca? Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu, kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni, i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje. Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno i oni su ponavljali svoju smrt kao dijete koje ponavlja stihove. Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih. O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo u sporom koritu mora. Ima i onih koji su umirući psovali život riječima u kojima bijaše gorčine poput trnja što jeca iza svake ruže. I konačno, ima ih koji su umrli odjednom, bačeni poput kamena visoko u nebo. Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje. Zvonimir Golob |
| matoš written on 04/07/2010 at:09.28 | Umoran već stigo domu svojemu.
Počinak mi daj na krilu tvojemu Kao nekad kad sam krhke ručice Dizao kroz prozor stare kućice Leteći za zvukom starih zvonova, Duše kao svibanj pune tonova, Dok su usta mame, moje Marije, S Angelusom zvale Zdrave Marije, Dok nad brdo stiže mjesec, tihi plamen, Kao pričest zemlje reko nebu amen. |
| matoš written on 04/07/2010 at:02.17 | Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi — Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć? Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi — Poginut ću noćas i za dragom poć. — Ljubav nije sreća! — znaš li kad mi reče? — Ljubav, to je rana, i ta rana peče, — Ljubav boli, boli, kao život boli, — Teško, teško onom koji jako voli. — Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali muči samo kad sam sâm — ko kamen. |
| matoš written on 04/07/2010 at:01.55 | GOSPA MARIJA
Ima jedna mala gospa Marija, Što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila, Prva se za mene Bogu molila, Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzom suzu vratio; Dojila me mlijekom svoje ljubavi, Učila me ovaj jezik ubavi, S kojim ću i onda slatko tepati, Kada ću za plotom možda krepati. Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen! |
| arhiv written on 04/07/2010 at:01.24 | Na humku iznad starog sela
U sjeni mir i vječni hlad, Uz lipu drvena kapela S vidikom čak na grad. Ko materina prsa bijela To brdo blažilo bi jad, Da naokolo zemlja cijela Ne čeka sraman pad. Tišinâ ima, gdje se čuje Što genij domovine snuje, No nema više nas! Gdje glasnije ti srce kuca, Oj dome naš, tu naše puca Tvoj razbirući glas! |
| admin written on 02/07/2010 at:19.06 | Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. ANTUN GUSTAV MATOŠ |
| nada written on 02/07/2010 at:19.05 | dubokoj boli javljamo tužnu vijest da je naša draga kčerka, supruga, majka sestra
MARIJA MOROSAVLJEVIĆ rođ.RELJIĆ Dana 31.listopada 2004.godine u svojoj 34.godini života blago u Gospodinu preminula. Pogreb drage nam pokojnice obaviti će se u srijedu , 03.studenog 2004.godine, u 14 sati na gradskom groblju u SLAVONSKOM BRODU. POČIVALA U MIRU BOŽJEM OŽALOŠĆENI:suprug MARIJO otac MIRKO, majka NADA sinovi: IVAN i JANKO brat PETAR I OSTALA TUGUJUĆA RODBINA I PRIJATELJI |
| mama written on 02/07/2010 at:19.04 | U SPOMEN
jedina , najdraža kči i majka MARIJA MOROSAVLJEVIĆ rođ. RELJIĆ 31.10.2004-31.10.2008 Ne nema riječi,zvuka , niti boje I nigdje majo nema lovor grane Koja bi mogla da ovjenča Tvoje Lice i ruke suncem obasjane. U svoje ime i ime unuka-dječaka Ivana i Janka, hvala svima koji je se sječaju i s nama mole za njenu radost na nebu, te cviječem kite njen novi dom Sinovi Ivan i Janko, majka Nada, tata Mirko, brat Petar i ostala tugujuća rodbina. |
|
written on at: |